Povijest je htjela da se dogodi upravo ono što je Marija Terezija predvidjela. Marija Kristina i Albert nisu imali sinova te Belje prelazi u ruke nadvojvode Karla Ljudevita koji sjedište imanja seli iz Bilja u Kneževo, gdje će i ostati narednih 100 godina.
1824. godine nastao je zanimljiv opis Belja kojeg je napisao viši činovnik posjeda. U njemu se ističe dobra klima, povoljan položaj uz plovnu rijeku Dunav, kvalitetna zemlja za uzgoj svih vrsta kultura i žitarica te se navodi kako su vrijedan rad i pametna ulaganja pridonijeli razvoju i iskorištavanju prirodnih bogatstava.
Po smrti Karla Ljudevita, Belje preuzima njegov nasljednik, nadvojvoda Albrecht. Već u to vrijeme Belje ide ukorak s tehnologijom. Sredinom 19. stoljeća u pogonu su četiri parna stroja: jedan je radio u Čemincu, drugi u pustari Kneževo, treći u Villanyu gdje se destilira vinska žesta, a 1858. godine u pogon je stavljena i engleska parna vršilica od 8 konjskih snaga. U stočarskoj proizvodnji dominiraju ovce, a uzgajaju se još i svinje, konji i goveda. Podaci iz 1852. govore kako su na beljskom posjedu postojale 753 staje s više od 58.000 životinja.